„La Traviata“ koncipirana je 1852, iste godine kada je Dumasova drama „Dama s kamelijama“ praizvedena u Parizu. U srpnju, Verdi još uvijek nije bio izabrao ni temu ni libreto svoje nove opere za Teatro La Fenice u Veneciji. U pismu Marzariju, čelnom čovjeku Teatra, piše: „Kada biste u Veneciji mogli angažirati prvorazrednu primadonu, mogao bih se prihvatiti djela koje naprosto ne može ne uspjeti. Međutim, stvari su takve kakve jesu i ako to nije moguće, morat ćemo potražiti nešto prikladno i prilagodljivo situaciji“.
Spomenuto djelo koje „ne može ne uspjeti“, „jednostavno i puno ljubavi“ kako ga je Verdi opisao jednom drugom prigodom, bila je priča o Dumasovoj heroini Marguerite Gautier. Verdi ju je skladao na libreto Francesca Marie Piavea u Bussetu i Rimu tijekom jeseni i zime 1852/53.
Probe su započele posljednjeg tjedna veljače 1853, odmah po Verdijevom dolasku u Veneciju. Dok je boravio u hotelu Europa na Grand Canalu, najviše je brinuo zbog pjevača: krivo su razumijevali i komad i glazbu, ignorirali su njegove upute i uopće pokazivali jako malo zanimanja za rad.
„La Traviata“ je praizvedena u Teatru La Fenice 6. ožujka 1853. godine. Sljedećeg dana Verdi je napisao: „La Traviata“ je sinoć propala. Mojom greškom ili greškom pjevača? Vrijeme će pokazati.“ U sljedeća dva dana pisao je i svom izdavaču Ricordiju: „Žao mi je što Vam moram priopćiti loše vijesti, ali ne mogu skrivati istinu. Traviata je bila fijasko. Potražimo uzroke tome.  Addio, addio.“
Luccardiju, rimskom kiparu, napisao je: „Fijasko! Uvjerljiv fijasko! Ne znam čijom krivnjom i bolje je ne govoriti o tome. Neću reći ništa o glazbi, a dopustite mi da ne kažem ništa ni o pjevačima.“
Greška, naravno, nije bila Verdijeva. Neuspjeh se dogodio uslijed nekoliko razloga. Tenor je bio indisponiran i promukao, a bariton Varesi je namjerno pjevao posve ravnodušno, uvrijeđen jer je dobio samo ariju u drugom činu.
Kada je došao Verdiju izraziti žaljenje, skladatelj mu je uzvratio: „Žaljenje izrazite sebi i svojim kolegama koju nisu razumijeli moju glazbu.“ Sopranistica Fanny Salvini-
Donatelli izabrana da utjelovi glavnu junakinju, od tuberkuloze bolesnu parišku kurtizanu, fizički nije odgovarala ulozi.
Tommaso Locatelli, poznati venecijanski kritičar, u novinama „La Gazzetta Uffiziale di Venezia“ nakon praizvedbe je pisao: „Orkestar je veličanstveno svirao, tako da je sjajan preludij trećeg čina zasluženo izazvao povike odobravanja. Publika je bila ushićena divnim melodijama kakve već dugo nije čula... Onaj tko nije uvidio ljepotu Un dì, quando le veneri, tko nije bio dirnut s Piangi, kome srce nije zadrhtalo zbog glazbenog uzdaha u Pietà, gran Dio, di me svatko onaj koga nisu dirnuli ovi momenti nema pravo govoriti o glazbi.“ S druge strane, kritičar primjećuje da su „tri stvari nedostajale za pravu glazbenu umjetnost: glas, glas i glas. Istinu govoreći, Verdi je stvorio nešto doista prekrasno, iako nije imao umjetnike koji bi razumjeli i mogli izvesti ono što je stvorio. Sinoć je bio loše sreće.“
Međutim, u ovim se razlozima ne krije i osnovni razlog neuspjeha. Lirska drama sa socijalnim elementima iz suvremenog života i u suvremenom dekoru bila je u neskladu s očekivanjima tadašnje operne publike navikle isključivo na povijesne teme, vojničke pohode, velike osvete, kraljevske dvorove... Stoga ju je tada i bilo teško prihvatiti. Međutim, nakon godinu dana, opera je ponovno postavljena, s nekim promjenama, u drugom venecijanskom teatru, Teatru Gallo i tada je zabilježila značajan uspjeh. Nakon toga počinje njen trijumfalni put po Italiji i cijeloj Europi. Londonska izvedba 1856. godine bila je, kao i drugdje, veliki uspjeh, djelomično i zbog Mdlle Piccolomini, miljenice publike toga doba. Djelo je tada, kako se pokazalo, trebalo snažnu osobnost poput njene kako bi se spriječili i zaustavili njegovi protivnici. Dva dana nakon prve izvedbe u Londonu, u „Timesu“ je osvanulo dugačko pismo ozlojađenog autora koji je izražavao nevjericu što je uopće dopušteno izvođenje djela s tako nemoralnim sadržajem. Pismo su slijedila obraćanja s nekoliko važnijih govornica.  A onda se pojavilo još jedno pismo, ovoga puta impresarija Njezinog Veličanstva, koji je branio libreto ne vidjevši u njemu išta nepoćudno jer „u njemu je istaknuto vječno i nepromijenjivo nagrađivanje vrline i kažnjavanje poroka“. Ova je javna polemika, naravno, izazvala neviđen interes za „griješnu operu“.
U svakom slučaju, prekrasna glazba što se nadvila nad tim mnoštvom „grijeha“, opstala je  i postala jednim od najomiljenih i najizvođenijih opernih djela.

Pripremila: M. Jerneić