Podjela Foto galerija
Rijeka je dobila iznimnu predstavu koja uspijeva ono što danas kazalište vrlo rijetko čini: djelovati intuitivno na gledatelja i potresti njegovu unutrašnjost; rastvoriti u njemu iskonske, iracionalne, tajnovite i prečesto zanemarene prostore duha.
U prepoznatljivom Freyevu kazališnom rukopisu i ovaj put prevladavaju snažna ritualna ekstatičnost, simbolizam, ekspresionizam i nadrealizam kojima taj kazališni mag uspijeva prikazati srž Lorkina dramskog teksta.
Zadivljuje koliko su se riječki glumci, nenavikli na takav tip teatra, uspjeli u potpunosti predati koreodramskom stilu glume. Lorkine su riječ i psihologija ustupile mjesto fiziološkoj glumi, koja ponekad prodire izravnije i intuitivnije do publike. Razarajuću strast, izdaju, ponos i patnju dočarali su protagonisti ljubavnog trokuta Leonora Surian, markantni Alen Liverić i Luka Peroš. Edita Karađole ponovno je zabljesnula u ulozi Majke, koju gradi minucioznom mimikom i gestom. Dok su mlađi protagonisti otvoreniji u ekspresionističkoj gesti, ona dominira snagom unutrašnjih previranja, koja su upravo zbog prigušenosti vanjskog izraza toliko žastoka i ganutljiva. Od ostalih su se glumaca istaknuli Predrag Sikimić, Adnan Palangić, Andreja Blagojević i Olivera Baljak, a pozornicu je osvojila prelijepa, ledeno-hladna Sabina Salamon u ulozi Lune/Smrti.
Tajana Gašparović: Vatrena naranča, Vijenac, 14.10.2004.
Freyeva je predstava upisana u iskonsko mediteransko ozračje, u pravi kovitlac strasti i emocija, što ga preko dvadeset glumaca i plesača stvara kombinacijom ekspresivnosti i ritualne ekstatičnosti s jedne, te mračne uronjenosti u tišine i slutnje, s druge strane. Ton igri daje izvrsna glazba Hrvoja Crnića Boxera, svojom nadahnutom simbiozom elektronike i raznovrsnih etno-glazbenih utjecaja.
No kao što komunicira s Lorcinom poezijom, Frey ovdje komunicira i s radovima njegovih prijatelja Dalija i Buňuela (jedan od ključnih prizora u igru uvodi fantomske dalijevske bicikliste sa svadbenim velima), dajući predstavi i nadrealnu, oniričku komponentu koja joj svojom interpretacijskom otvorenošću pomaže usložniti viziju Mediterana te šifrirati nizove simbola i asocijacija.
Unatoč strogoj tipološkoj određenosti figura koje napučuju taj Freyev "theatrum mundi" iz sfere općenitosti uspjeli su izaći i ključni izvođači: Leonora Surian, Alen Liverić i Luka Peroš, pretvarajući svoje likove u esenciju emocije. Cijeli je ansambl djelovao vrlo uigrano i predano.
Hrvoje Ivanković: Dojmljivi kovitlac emocija i strasti, Jutarnji list, 11.10.2004.
Oslobodivši predstavu riječi, Frey je otvorio put prema prodoru u samu srž ove Lorcine poetske drame, koja je ogoljena do svoje elementarne metaforike. Osim ključnih simbola Lorcina stvaralaštva, kao što su bodež, Luna ili naranča, redatelj u predstavu uvodi i čitav jedan mediteranski imaginarij koji se proteže i do afričke obale. To miješanje različitih mediteranskih kultura naročito je prisutno u iznimno ekspresivnoj glazbi Hrvoja Crnića Boxera, koji je u suvremenim aranžmanima obradio orijentalne, španjolske, ali i slavenske etno motive.
Za glumce Hrvatske drame radi se u svakom slučaju o posve novom i drugačijem glumačkom iskustvu, koje se prije svega temelji na pokretu i snažnoj ekspresiji lica. U tome su svakako uspjeli sudionici ljubavnog trokuta – Leonora Surian, Luka Peroš i Alen Liverić, dok nakon gašenja svjetla u završnom prizoru pred očima i dalje lebdi u prazninu zagledano lice Edite Karađole.
Upečatljiva je i dekadentna Luna/Smrt u interpretaciji Sabine Salamon. Posve korektno postavljenom su zadatku odgovorili i Olivera Baljak, Andreja Blagojević, Ana Kvrgić, Biljana Torić, Adnan Palangić, Alex Đaković, Predrag Sikimić te članovi riječkog Baleta i tehnike. Uz Damira Zlatara Freya, koji se maštovito poigrao i kostimima, za izniman vizualni dojam predstave zaslužan je i oblikovatelj svjetla Raffaele Cavarra.
Predstava »Krvavi svatovi«, koju je Frey već uspješno postavio i u Stalnom slovenskom gledališču u Trstu, sasvim je slobodna interpretacija Lorcine drame, koja se udaljavanjem od predloška možda još i više približila esenciji Lorcina stvaralaštva.
Kim Cuculić: Visokoestetizirana predstava oslobođena riječi, Novi list, 11.10.2004.
Dugotrajnim pljeskom nagradila je riječka publika glumce i autorsku ekipu Lorcinih "Krvavih svatova", kojima je otvorena ovogodišnja sezona HNK Ivana pl. Zajca. Osim što je redatelj Damir Zlatar Frey, koji potpisuje i dramaturgiju, koreografiju, scenografiju i kostimografiju, oduševio, ali predstavom bez riječi i iznenadio publiku, "Krvavi svatovi" bili su pravi izbor za početak sezone koju je intendantica Mani Gotovac označila geslom "Komadi o strasti", te za zemljopisnu odrednicu predstava izabrala šetnju Mediteranom.
Posebno su se istaknuli Leonora Surjan u ulozi Zaručnice, Alen Liverić u ulozi Leonarda, Luka Peroš u ulozi Zaručnika i Edita Karađole u ulozi Majke.
Strasti Mediterana sažete su u strasnim pokretima, u glazbi Hrvoja Crnića Boxera, svjetlosnim efektima Raffaela Cavarra, ali i u simboličnom kraju predstave - na pozornicu je palo 4000 plastičnih naranača, voća koje je simbol tla koje oplahuje Sredozemno more.
Predstava ne traje ni sat i pol, ali kazala je sve što neko drugo viđenje "Krvavih svatova" ne bi iskazalo ni za mnogo duljeg trajanja.
Nevenka Koščić: Strasno putovanje Mediteranom bez riječi, Večernji list, 11.10.2004.