"Grijesi koje čovjek u snu učini, grijesi su sna, ne čovjeka" didaktički naslišava dužnosti Talmud, no ova je košmarska komedija o relativnosti ljubavi filozofski puno bliža motu koji u jednoj svojoj knjizi donosi Yeats – “U snovima počinje odgovornost.”
 
Kako objašnjava šekspirolog Jan Kott, ljubavnici su razmetljivi. Jer čitava radnja te vruće noći, sve što se zbivalo na toj pijanoj zabavi počiva na potpunoj zamjenjivosti ljubavnih partnera. Helena voli Demetrija, Demetrije voli Hermiju, Hermija voli Lisandra. Onda Lisandar juri za Helenom, Helena za Demetrijem, Demetrije za Hermijom. To mehaničko izokretanje žudnja, ta zamjenjivost ljubavnica nije samo pretpostavka zapleta. Svođenje likova na ljubavnog partnera čini se najkarakterističnijom odlikom tog okrutnog sna. A možda i najsuvremenijom. Partner više nema imena, više nema čak ni lica. Samo je najbliže. Sve postaje ambivalentno.
 
Slikovito nas u taj svijet uvodi i sam redatelj tekstom “Bio je to san…” kojim nagovještava da je riječ o predstavi koja govori o strastima, ali i o maskama kojima se prikrivamo i štitimo u životu. A te maske koje svakodnevno nosimo, kako je kazao Doiashvili, možemo skinuti samo u snu i jedino u snu biti ono što zaista jesmo.
 
“Ljeto je. Stvarni život. Budiš se, a ona te pita: “Što se dogodilo?“ Ti odgovaraš: “Ništa. Bio je to san ljetne noći. Zaboravi“.
I ti se smiješiš  (iako ti nije do smijeha). Ljubiš ju (iako u tom trenutku misliš na neku drugu).
Odlaziš na posao (iako ti nije do posla). Nalaziš se s prijateljima (iako su više neprijatelji).
Smiješ se, plačeš, brineš se (iako…)
I pada noć. Toneš u san. I u snu se smiješiš (ali stvarno), u snu radiš, družiš se, veseliš, voliš, plačeš, smiješ se, brineš (ali sve to stvarno).
Taj osjećaj je stvarniji od onoga što nazivaš „stvarnošću“.
I ponovo se budiš. Ljeto je. Stvarni život. Ona te pita: “Što se dogodilo?“ A ti odgovaraš: “Ništa, bio je to san ljetne noći. Zaboravi“.
 
P.S. 
I tako gubimo onaj istinski osjećaj kojeg imamo u snu i navikavamo se na umjetni osjećaj – onaj iz stvarnog života.
 
P.P.S. 
Nikad se niste zamislili nad tim da ono što mi nazivamo „stvarnim životom“ za nekoga može biti san?”
 
Autorsku ekipu, uz već spomenutog redatelja, čine dramaturginja Magdalena Lupi Alvir, kostimografkinja Anna Mosidze, koreograf Konstantine Purseladze, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, video dizajner Nika Lomidze te asistentica kostimografkinje Manuela Paladin Šabanović.
Glumački ekipu u ponešto promijenjenoj podjeli čine Damir Orlić, Tanja Smoje, Zdenko Botić, Igor Kovač, Jasmin Mekić, Jelena Lopatić, Aleksandra Stojaković, Nika Mišković, Dražen Mikulić, Alen Liverić, Denis Brižić, Anastazija Balaž Lečić, Biljana Torić te Giuseppe Nicodemo.

POKROVITELJ PREDSTAVE